Novica Negovanović: Čovjek koji je napunio čuvenu Sidnejsku operu

f0032457

Krajem Drugog svjetskog rata, tačnije 1945. godine, u Adranima kod Kraljeva rođen je Novica Negovanović, dječak koji će sa samo pet godina života uzeti harmoniku u ruke, marljivo vježbati i učiti, a već u dvadesetoj postati “Prva harmonika tadašnje Jugoslavije”.

Uveseljavao je ljude na sijelima, priredbama, svirao je po vašarima i komšijskim akcijama i stigao do najvećih svjetskih dvorana. Važio je za izuzetnog harmonikaša i virtuoza koji je trasirao jedan novi, više svoj, prepoznatljiv muzički pravac vješto izbjegavši kopiranje Jovice Petkovića ili, recimo, Mije Krnjevca. Njegovu maestralnost i težinu tehnike sviranja izbjegavali su i još uvijek izbjegavaju mnogi vrsni muzičari, tako da su mnoga kola ostala u zaboravu jer se rijetko ili skoro nikako ne izvode.

Međutim, kako je Novica oduvijek koketirao između sviranja i pjevanja, nije bilo slučajno da se početkom sedamdesetih okuša i u pjevanju, nastavljajući da gradi karijeru harmonikaša i pjevača paralelno, odnosno tekstopisca i kompozitora. U to vrijeme nastali su mnogi hitovi koji žive i danas, poput “Kad umoran budem pao”, “Jedna reka u mom kraju”, “Prođe leto trideseto, godina mi žao nije” i mnoge druge.

Naravno, komponovao je i za mnoge kolege sa estrade, kao što su pjevačke veličine Predrag Cune Gojković i Safet Isović. U Bijeljini je posljednjih nekoliko godina relativno često, a razlozi su gostovanja u bijeljinskoj televiziji ili određene saradnje sa direktorom bijeljinskog “Renomea” Sinišom Kajmakovićem.

Šta je novo kod Novice Negovanovića?

– Pa, kod mene se uvijek nešto dešava, a sve je, uglavnom, vezano za muziku. I dalje puno radim, odnosno pišem i komponujem, sviram i gostujem.

Dakle, iako uveliko trošite sedmu deceniju života, umora nema?

– Ma kakav umor, kod mene nema umora koji bi me udaljio od muzike. Samo rad. To je moje zadovoljstvo bez kojeg ne bih mogao. Godine na to ne utiču. Ja se upravo tako krijepim. Čini mi se da ovih godina više stvaram nego prije dvadeset ili trideset godina. A pored svega toga pomažem i podučavam pojedine mlade harmonikaše.

Nedavno smo čuli, da razmišljate o ponovnom odlasku u Ameriku, da li je to tačno?

– U Americi sam bio nedavno, kod djece, ali nikako ne razmišljam niti imam u planu nešto slično. To je neko, vjerovatno, pogrešno shvatio ili protumačio. Od mog povratka iz Amerike prije skoro osam godina – ni pomislio više nisam da tamo živim.

U Americi ste proveli jedan dio života, zatim ste se vratili, a djeca su ostala da žive i rade u Čikagu. Šta vas je navelo da uopšte idete u Ameriku kada ste u nekadašnjoj Jugoslaviji uživali veliku popularnost, dobro ste zarađivali…?

– Pa, sve je u određenim momentima imalo neke svoje razloge, otkud znam, svega se tu “nakupilo”. To se jednostavno desi čovjeku. Otišao sam krajem osamdesetih i tamo sam ostao do 2003. godine. Djeca su ostala tamo, rade i uspješni su u svojim poslovima.

Da li je jedan od razloga vašeg odlaska bila i priča “Jugodiska” koja se uveliko urušavala krajem osamdesetih godina, a u kojoj ste bili jedan od idejnih tvoraca i osnivača kuće koja je odmah po osnivanju okupila najzvučnija imena estrade poput Safeta Isovića, Šabana Šaulića i drugih?

– Ma ne, nije to neki poseban razlog, a ponajmanje glavni što sam otišao. Ja sam u “Jugodisku” proveo deset godina, od osnivanja 1979. godine do 1989. Kada je počelo da se dešava sve i svašta u toj kući, koju sam namjeravao svakako napustiti upravo iz tih razloga, desilo se to da sam dobio papire za Ameriku koje sam potraživao mnogo ranije. To se samo desilo tako i u to vrijeme.

U kakvim ste odnosima sa Nedeljkom Bilkićem?

– U dobrim. Ne razumijem, zašto?

Tek tako. Želimo da pređemo na Vaše pjevačke početke, a Nedeljko Bilkić je uveliko dio te priče, je li tako?

– Aha, zbog toga. Da, Nedeljko je taj koji me je nagovorio da snimim svoju prvu singl ploču kao pjevač. Inače, naše poznanstvo, kasnije prijateljstvo i druženje započelo je još na Topčideru, jer smo u istoj kasarni služili vojni rok, čini mi se, ako nisam zaboravio, 1968. godine (smijeh).

U to vrijeme niste baš imali blagonaklonost beogradskih izdavača i medija?

– To je tačno. Ne znam šta je bio pravi razlog svemu tome, ali je tačno da sam bio bojkotovan. Kao pjevač nisam bio dobrodošao u “PGP”, ali su zato u Zagrebu, odnosno “Jugotonu”, nešto kasnije, imali sluha i volje da štampaju “Prođe leto trideseto”, “Ti anđeo, a ja đavo” i druge pjesme koje su postale pravi hitovi.

Zahvaljujući muzici obišli ste cijeli svijet, nastupali u najprestižnijim dvoranama i koncertnim salama od Amerike do Australije, a dobili ste i desetine priznanja i nagrada. Možete li izdvojiti neku kao posebno dragu i značajnu, ili neki od nastupa koji je ostao u posebnom sjećanju?

– Bilo je mnogo toga. Samo u Australiju išao sam oko petnaest puta i održao ko zna koliko koncerata, što sam što sa kolegama. Teško je to sve navesti, zaista je bilo puno toga. Ipak, izdvajam nagradu najboljeg harmonikaša nekadašnje Jugoslavije i, recimo, nastup u Sidnejskoj operi 1976. godine. Sala je bila prepuna, a neki su pisali da je moje ime upisano u anale te ustanove kao trećeg čovjeka u svijetu koji je uspio napuniti Sidnejsku operu do tada.

Raša Pavlović, Novica Negovanović i Nikola Idžan

Kakva je situacija danas, ima li poziva za nastupe?

– Ima poziva ali mi nastupi nisu primarni. Prihvatim tek ponešto, baš kao i od televizijskih poziva za učešće u nekim emisijama. Mnoge ispoštujem, ali dobar dio nisam u mogućnosti. A, iskreno, mnogo je i televizijskih stanica, tako da bi bilo teško sve ispoštovati. U tom slučaju ne bih izlazio iz auta, a to ne želim niti mogu.

bn tv 2015 (38)

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail
FacebookTwitterGoogle+WhatsAppOutlook.com